..

Zoom-out

Zoom-out je moj naziv koji obuhvaća meditacijske metode otvorene svjesnosti. Nazvao sam ga tako jer me podsjeća na zoom-out kamere. Razlika je u tome što je zoom-out svake kamere konačan, a ovdje se misli na krajnje proširenje pažnje na sve sadržaje svijesti.

Riječ "metoda" se ovdje koristi uvjetno. Zapravo se radi o promatranju uma takav kakav jest. Točnije, o spontanom bivanju u prirodnom stanju, onom koje je oduvijek bilo tu, samo ga u buci i aktivnosti svakodnevice obično ne primjećujemo. Riječi i pojmovi su ovdje nužno približni jer se radi o stanju koje prethodi konstrukciji riječi i pojmova.

Kineska chan tradicija svoj pristup naziva tiho osvjetljavanje, za japanski zen to je shikantaza. Krishnamurti koristi pojam "choiceless awareness". Shinzen Young jednostavno kaže "do nothing". Kršćanska mistična tradicija koristi receptivnu kontemplativnu praksu.

Teškoća ovog pristupa je upravo u njegovoj jednostavnosti. Dok um nije dovoljno stabilan, potrebno ga je umiriti nekom drugom metodom. Praćenjem i brojanjem daha, na primjer.

S obzirom na to da godinama prakticiram chan, srcu mi je najbliži opis chan majstora Sheng-Yena. Ovdje navodim dio njegovog teksta o tihom osvjetljavanju iz knjige "Tragovi goveda" u izdanju budističke zajednice Dharmaloka.

--

Na početku prakse tihog osvjetljavanja vjerojatno će se javiti bujica raspršenih misli. Čim ih postanemo svjesni, treba ih pokušati napustiti. Ne valja se zaplesti u njihovu struju niti ih slijediti. Jednostavno ih zamijetimo i pustimo da prođu. Iz trenutka u trenutak nastojimo biti potpuno svjesni misli i osjetilnih iskustava. Ne treba ih namjerno izbjegavati, zaustavljati ili potiskivati; neka svjesnost teče jasno i neprekidno, poput riječne struje koja se ni uz što ne hvata već slobodno i nezapriječeno teče kroz sve stvari, zaobilazi ih i prelijeva se preko njih. Nadalje, treba se čuvati da ne upadnemo u zamku viška napora u nastojanju da "osvijetlimo" stvari. "Osvijetliti" (zhao) ne znači "zračiti" onako kako sunce ili mjesec odašilju zrake svjetlosti. Znači biti svjestan. Um je po naravi svijetao - štogod se javi u svijesti odmah nam je vidljivo. Svjesnost koja prethodi razmišljanju je osvjetljavanje: otpustite i gledajte, otpustite i gledajte, otpustite i gledajte – izravno, duboko i nezapriječeno prodirući u same pojave. Otpuštanje je tihi vid tihog osvjetljavanja, a nezapriječeno prodiranje svijesti kroz sve pojave je njegov vid osvjetljavanja. Valja se pritom sjetiti da se radi o jedinstvenom i istovremenom procesu čiji vidovi nisu doista razdvojeni. Najvažnije je znati kako "osvjetljavanje" ne znači pustiti um da slijedi svaki predmet koji poželi. To je stanje raspršenog uma, a ne uma smirenog osvjetljavanjem koje je ukorijenjeno u tišini. U Dōgenovoj japanskoj sōtō-zen školi ova se metoda meditacije naziva shikantaza, ili doslovno "samo sjedi, ništa više". U praksi shikantaze bavimo se sjedenjem samo sjedenjem. Pri pojavi uznemirene misli primijetimo: "Sve što činim jest sjedenje; ništa drugo ne moram učiniti, ništa ostvariti. Samo sjedim." Kako je to sve što radimo, jednostavno sjedimo i puštamo da sve ostalo jednostavno bude, pa i lutajuće misli. U drugim djelatnostima - hodanju, stajanju i sličnome - bavimo se onime što radimo bez ijedne druge misli na umu. U konačnici je sama djelatnost probuđenje; sama je praksa probuđenje. Nema probuđenja koje bismo mogli potražiti negdje drugdje. Sljedeća je česta greška kod tihog osvjetljavanja propadanje u stanje tromosti ili tuposti, u kojem um ništa ne zamjećuje niti odražava. Radi se o lijenome, maglovi- tom stanju tupila. Raspršeno je i otromljeno, no razlikuje se od jednostavne pospa- nosti ili sanjivosti. Nalik je boravku na obali mora za sivoga, kišnoga dana kada se ništa ne vidi. Dok su uronjeni u ovo stanje ljudi često vjeruju da im je um nepokretan i da prakticiraju tiho osvjetljavanje. Varaju se. U izvjesnome smislu i do ove greške dolazi zbog pretjeranoga nastojanja da potisnemo misli i izbjegnemo razlikujuće osjetilno opažanje. Radi se o prenaglašavanju tišine, ili o ideji da je tišina nešto što prethodi ili je odvojeno od osvjetljavanja. Ovdje greška nije višak napora nego shvaćanje tišine i "otpuštanja" kao svojevrsne preopuštene i nezainteresirane odsutnosti misli. No tišina u praksi tihog osvjetljavanja ne podrazumijeva ukidanje razabiranja. Osjetilna svjesnost i dalje jasno zamjećuje, misli i dalje teku, ali nezapriječeno i suptilno. Umjesto da izbjegava misli i osjetilnu okolinu, svjesnost treba prodrijeti do same srži pojava. Mirnoćom se ne dokida svjesnost o svijetu, već metež prianjajućih misli i strasti koje zaprječuju svjesnost o svijetu. Problem otupljenosti nije povezan isključivo s pospanošću no u njega je najlakše otklizati meditiramo li sanjivi. Javlja se i kod slabije tjelesne izdržljivosti i usredotočenosti. Ne ispravimo li ju, tupa tromost prijeći će u naviku, a tiho osvjetljavanje pretvorit će se u tromi, nezainteresirani stupor. Jedna od najozbiljnijih teškoća kod prakse tihog osvjetljavanja je procjena napretka. Vrlo je teško odrediti je li um doista nepokretan i otvoren, pa praktičari često precjenjuju svoje postignuće. Osim toga duhovni je napredak toliko postupan da ga je teško jasno izmjeriti. Zbog toga se praktičaru tihog osvjetljavanja lako može činiti da su mu nestale misli puno prije nego što je to doista tako, osobito ako ranije nije doživio to stanje. Zamislimo, na primjer, da se praktičar povukao u osamu kako bi ubrzao napredak i potpuno se posvetio tihom osvjetljavanju. Produbljivanjem prakse jačaju mentalna prostornost, jasnoća i osvijetljenost sve dok se u jednome času ne čini da je iščezla svaka granica između tijela i okoline. Dani prolaze glatko i bez nemira. To je točka kada je praktičar uvjeren da mu je praksa tihog osvjetljavanja vrlo duboka. Osim toga, kako je tiho osvjetljavanje istovremeno praksa i plod prakse, kao suvišnu će odbaciti svaku misao o nužnosti dodatnoga napora i napretka. Zapravo se vjerojatno radi tek o proširenome doživljaju sopstva i ujedinjenom umu koji se javlja u stanjima što prethode dhyanama i opisan je u tekstovima hinayane. Budistička i nebudistička tradicija govore o brojnim, mnogo dubljim stupnjevima samādhija. U praksi je nužna procjena napretka, bilo u doticaju s iskusnim učiteljem bilo na neki drugi način. Kada to nije moguće dobro je na neko vrijeme odložiti praksu, vratiti se svijetu i istražiti je li um doista nepokretan ili nije. Tako ćemo otkriti odzivamo li se na okolinu kroz pomućeni um ili kroz mudrost oslobodenu izljeva. Kada u svakodnevnome svijetu u susretu s teškim okolnostima ostajemo mirni, to je znak napretka u chanu. Zreli praktičari tihog osvjetljavanja su poput oblaka koji plove kroz stremeće vrhove planina - dio su svega na što nailaze no ni na čemu ne zastaju. Ne oslanjaju se na um ni na svijet; sve je spontano i uzajamno međudjelovanje uma i svijeta.