..

Što uopće ovdje radim?

“Tebi ću reć, ti ćeš skužit” rekao je utiskujući češanj u zemlju.
“Šta?”, pitao sam ravnajući leđa. Čučimo u vrtu cijelo jutro, nisam navikao.
“Ja sam zapravo vanzemaljac, nisam odavde”.

Majke ti, kako je puko, pomislio sam.
“Ma da, tu sam samo da vidim kako je vama, u ljudskom tijelu. Kako je izaći ženi kroz noge, kakav je okus bradavice i mlijeka, a kakav rakije i kave. Kako je kad vam slome dio tijela, a kako je kad gaze ono unutra, kako god to nazoveš. Kako je kad ja nekom nanosim bol. Cijelu priču, od tučnjave do vođenja ljubavi, od rođenja do smrti, ma znaš već.”

Puko je ko kokica, sad sam bio siguran. Samo, zvučao je baš zadovoljno, mirno, kao da je otvoren za sve. Kao da jedva čeka iskusiti sve što dolazi. Prevario se, nisam ga kužio, ali nešto u meni je poželjelo njegovu dijagnozu. Čučnuo sam uz gredicu i nastavio saditi. Češanj po češanj, kao da prvi put stvarno dodirujem zemlju.