..

Im Anfang war die Tat

oduvijek je znala da je posebna
pa to, uostalom, nije ništa čudno, mislila je.
svi smo posebni i po tome se nimalo ne razlikujemo.

ali nije znala kamo krenuti s tom konstatacijom.
u početku nije bila Riječ.
kako bi Riječ uopće oblikovala ove prste i pupak pod njima?

danima je, ležeći, tražila pomak.

ovdje si sama raširi ruke duboko udahni pusti neka se događa dobro je sve što učiniš sat otkucava vrijeme stoji dah mazi želim te okupati obući paučinom pokriti u stvarnosti diram ti bezumnu želju snažna si

mislim da sad spava.
sutra će ustati u sedam i petnaest, našminkati oči i više nego sigurnom rukom sebe i auto dovesti do banke. onda će ući, pozdraviti ljude u prolazu i smjestiti tijelo u crnu uredsku stolicu. nemam pojma koje je boje, ali zamišljam je crnom.

otvara outlook, pušta mail nek se učita i ustaje.

jebe je ponedjeljak. taj osjećaj ubija kavom i dimom. mozak prihvaća stvarnost. osjećaji se neko vrijeme bune, ali i to uskoro prolazi. vraća se i briše spam. viagre, penis enlargmenti i brze zarade odlaze u nepovrat. shift+delete.
slušalice.
d:\muzika\thesmiths
mozak još malo oklijeva... ali, frka je i neće baš sve stići ako ne počne odmah.
prvi sastanak je u devet.

pojma nemam kako da ti opišem ovaj osjećaj. želim te uzeti i prenijeti ovamo. da zajedno plovimo, da zajedno napuštamo i dolazimo. da zajedno odustajemo. da zajedno krećemo. zamisli to!

ne slušaj me, koprcam se u takvim slikama kao svinja u blatu, umatam se platnom koje ih nosi i noću se radujem muzici kojom ispunjam auto i kojom ostavljam trag na cesti. sve što možeš ovdje dobiti je šaka neispunjenih maštanja i nekoliko večeri koje ćeš kod kuće tajiti.

spušteni prozori u noći. kasno ljeto. prazna cesta. vjetar. sloboda tijela: maske otopljene vinom i glasom čovjeka. samoća kao utočište. želja kao podloga.

iluzija: maštanje pijanstva. kurac od ovce. ništa.

ozbiljno? moram li negirati san jer ga je prekinula budilica? odjebite, kopnene životnje!

dodiruješ plastiku očiju prikovanih na katodu. nemir u grudima smiruješ povremenim odlascima među pločice. tamo sjediš, ponekad drkaš. svejedno, petkom si sretna od jutra. teško je izdržati samo zadnji sat.

toplo je. čak je i trava pod tobom topla. pokušavaš glavu postaviti tako da u vidnom polju nemaš ništa osim neba. danas je čisto, bez ijednog oblaka. kad uspiješ, kad ne više ne vidiš krošnje u kutovima slike, gubiš i osjećaj prostora i vlastite pozicije. samo te mravi povremeno vraćaju u stvarnost.

otvorenih očiju ležiš u krevetu. pokrivač te boli. udoban položaj je nešto o čemu više niti ne razmišljaš. odustaješ i od usmjeravanja misli. zaspati? jalova nada.

pokušavaš zbrojiti sve što znaš i osjećaš i biti dobra. pokušavaš ne činiti zlo. pokušavaš biti sretna. pokušavaš izbjeći sve teško i ružno. pokušavaš ne vidjeti one kojima je teško i ružno. pokušavaš ne vidjeti ništa i zaboraviti sve osim neba.

čime si gonjena? ovom večeri? zbunjenošću? neodlučnošću? možda su sve samo simptomi dublje bolesti... ili konačnog zdravlja...

zamisli nešto veliko... nešto preveliko da bi uopće moglo biti primjećeno. tek naslućeno...

zamisli nešto što oslobađa...

sad mi polako uzmi ruku i stavi na grudi. to je zadnje što trebam prije nego što krenemo.

now night arrives with her purple legion
retire now to your tents and to your dreams
tomorrow we enter the town of my birth
i want to be ready

okus rastanka, vina i kave. otišao sam, a još sam tu. umro sam, a gledam kako plačete. možda vas prvi put stvarno vidim.
nekad sam se bojao. sad vas volim.
više me ništa ne veže, a konačni sud je nejasna, nestvarna budućnost.
vjetar sam. tko me može obuhvatiti?

igra mi se, opijao bih se tobom.
otvori mi put, uživat ćeš.
nema razloga za brigu, bojiš se sjena. (sad to znam)
pusti odjeću, ne treba ti. (nemaš pojma na koliko mjesta u koži ti se mogu skriti)

bakreni petar, vitez bez ambicije i straha.

-
(tekst je pronađen u zagrebu u proljeće 2002. pri kopanju temelja za trgovački centar "king cross". sasvim slučajno ga je, pušeći, pronašao radnik mladen ivanović (36). poklonio ga je maji, svojoj kćeri, a ona ga je pojela. od tada, kad prdne, sobu ispune leptiri. svi je zovu na rođendane.)

jesen. iznenadna racija u otočkoj birtiji: jedan gost i konobar za šankom s dosadom promatraju odlučne policajce na ulazu. drugi (jedini preostali) gost sjedi negdje u dnu prostorije i mrmlja si u bradu: "na peronu? nisam još tamo, ali krenut ću svaki čas. moram i želim. zato me ne požuruj, ostavi me ovdje još malo. pola sata, sat će biti sasvim dovoljno da se oprostim."

- pustite njega, on je davno prešao granicu.
- koju granicu?
- rio grande. vratio se u zemlju crtica.

u pozadini razgovjetno svira:
Djeco Ivica se zovem,
kog nacrtam bude živ,
te me slike vode, vode
u vis hajte s nama i vi svi.

sjedi sama u kutu. pred njom, u bijeloj šalici, nepopijeni gutljaji. uzima ih jednog po jednog, prati im put od usana do želuca. mir joj remete samo povremeni bljeskovi noćašnjeg sna: njegovo mrtvo tijelo u plastičnoj vreći na tavanu. sasvim slučajno ga je otkrila iza nekakvih gipsanih ploča.

u stvarnosti ga je napustila prije desetak godina samo zato što je osjećala da još mnogima mora biti dostupna. jebiga, ego joj je tada bio velik, a među nogama gorilo. sad bi se rado vratila. usrani stereotip o "ovoj pameti, a onim godinama" odbija se o unutrašnje stijenke lubanje.

već dugo je znala da je to ne vodi nikamo i ponavlja si priču o sodomi i gomori i lotovoj ženi. biti stup soli nije je privlačilo. možda ga je san ubio jer ona svjesno nije mogla? sasvim nebitno. pauza se bliži kraju. šalter je čeka. bistro staklo s rupom u sredini. jupa u glavi, jupa u zidu.

"otkrila sam da za poveliki broj nedaća koje su me snašle mogu okriviti preveliku frekvenciju vibracija negdje iznutra, znaš?" rekla mi je ivana manično perući tanjure. danas je još u planu imala trčanje, dva jointa i kino.

ujutro i navečer bi meditirala, "spuštala frekvenciju", kad ne bi bila prepijana i prenapušena ili premamurna. znao sam je vidjeti kako juri na biciklu niz tkalčićevu i tijesno izbjegava pješake. uvijek je imala neki kurac za kojim je jurila, a siguran sam da je najviše uživala u trenucima potpunog mira.

"ne vidim dobro što je bitno kad sam u tom spidu, kužiš? lako je tebi, ti ne nosiš nuklearku pod sisama."

šutio sam. ja nisam nosio ništa nikamo.

znaš, ponekad pogledam kroz prozor
(ne znam zašto je to samo ponekad)
mijenjaju se imena glavnih glumaca i lokacije
(bezimeno stado je uvijek bezimeno stado)
ne znam kako bih oblikovao pobunu
(a da joj već među prvim koracima ne primjetim nedostatak)

znaš, ne želim se prepustiti strepnji
(pristupit ću tome fatalistički)
kad nas razbije, razbit će nas
(želim zaključiti i brigu ostaviti iza sebe)
želim samo ne činiti zlo
(ti najbolje znaš da sam daleko od tog cilja)

sunčano je i bicikli su spremni
imamo još nekoliko sati do mraka
vjetar nas čeka

ma zna ona sve. ne moraš joj soliti pamet svojim konstrukcijama i logikom.
brža je i efikasnija i od onih procesa koje samo naslućuješ i koje tek sanjaš opisati.
ona ti zatvara oko pred mušicom, ona ti povlači ruku s vrućeg lima.
ona te čuva, znaš? ne tvoje konstrukcije i "zaštite".
zato, brate, otpusti grč i prati joj pokrete. lijepa je. vidjet ćeš i sam.
nikad nisam vidio gipkije bokove.

ja nisam ništa postigao, kužiš?
bar ne u onom smislu u kojem sam to nekad od sebe očekivao.

uostalom, ništa mi ni ne nedostaje.
nekako sam naslutio da se ne treba grčiti da bi se disalo.

znaš, sve je ok.
i koža ti miriši za popizdit...

jebote, jednom kad progovoriš nitko te neće moći zadržati. riječi će teći bez zadrške. jednom kad...

uvijek govoriš na taj način: "jednom kad..." koji kurac čekaš? što ti sad nedostaje? hrabrost da učiniš što želiš? možda ti, ustvari, nemaš pojma što želiš... u svakom slučaju, ono što sam ti htio reći je da stvarno ne trebaš napinjati um da shvatiš uzroke i posljedice i pronađeš recept. nema toga prijatelju. pretpostavljam da je um tu samo kao još jedan ud. doduše, moćan, ali samo ud. na prvu ne izgleda baš tako, ali kako ja sad vidim čini se da jest tako.

putuj ljubavi, imamo još samo par godina za nas. voli me kako nikad nisi volela.

mehanizam zapleta. rijeka mi diktira u pero.

da li znaš kako želim da te nađem? da li znam šta treba da znam?
voli me kako nikad nisi volela
voli me kako nikad nisi volela
voli me kako nikad nisi volelaaaaaa

tišina

u početku nismo znali,
poslije smo neko vrijeme ignorirali
kasnije smo skužili da je sranje veliko.
tada smo pokušavali shvatiti, pronaći srebrni metak.
ali, jebiga, taj smjer ne vodi nikamo.
tamo nema kretanja, a ja ne mogu stajati na mjestu.
boli me vlaga oko zglobova i prehlađuje mi se mjehur.

sa svijećama na stolu

sjećaš se večeri kad je na televiziji bila pedofilija, poplave, rat i znanstvenofantastična krvoločna vizija?
one večeri kad si me ošišala, okupala i kroz pulsiranje orgazma dovela kući?

već tada smo bili svjesni da odavde nećemo izaći živi i nije nam smetalo da stvaramo lijepu stvarnost. tada, kao ni sada, nismo znali ništa.
i bilo je dobro. kao i sada.

stiješnjena između želje i dužnosti
šćućurila se svjetloplava lasica.
dat ću joj mlijeko. kažu da ono apsorbira otrove.
osim toga, ona ga voli. zahvaća ga brzim pokretima hrapavog jezika.

znaš, danas sam se pitao i, po staroj navadi, pokušavao na pitanja odgovarati. neki kurac me uvijek tjera u glumljenje svezajućeg pripovjedača, a niti sam priču smišljao (slaganje fabule mi ionako nikad nije išlo), niti sam pisca upoznao.

ipak smo, ljepotice, završili današnji dan.
dođi, zagrli me. idemo smisliti kako ćemo obojati sutra.

podatna

pa naravno da ona ne postoji sama po sebi i naravno da je beskonačna. širi se i stvara pod tvojim prstima! nikad joj nećeš napipati kraj. ako je zanemariš, atrofira i nestaje. ako joj se ponovo posvetiš, jača i širi se.

što je najljepše, ili možda najstrašnije, sam odabireš što ćeš njegovati. nemoj misliti da će te nastaviti grijati kao danas ako njeguješ njezin led. pretvorit ćeš je tada u južni pol. ona savršeno gipko i spremno ispunjava želje.

teško će nju sjebati. gipka je i zna kamo smjestiti težište. još davno je odbacila suvišno. ona zna da crveno na semaforu nije zid.

- koliko je sati?
- vrijeme je za stvaranje

možeš sjediti u podnožju i maštati o vrhuncima. možda možeš i ne maštati. možda je lakše uvjeriti se da je i ovako dobro. možeš proklinjati sebe, svijet i boga što si tu gdje jesi. možeš se uništiti iz protesta, a možeš tu oluju usmjeriti i u jedra... u bedra...

ovaj puta nosim kovački mijeh. ono veliko, sjećaš se?
nekad davno, raspalili smo njime i beznadnije ugarke. ti i ja
iz crnila zajedno stvorili smijeh. ono kristalno, sjećaš se?
sjeti se potjeha, ljubavi.
sve je tu, u tebi. i ja...

ovdje je protutnjao uragan. tornado. ma olujetina.
sad je tišina.
sjedimo srce i ja.
šutim, a ono još prepričava što se sve dogodilo.
govori mi da se čuvam slabih ljudi.
"poput mene?" pitam.
"poput tebe."

baš zato što ti želim reći da nije uzalud, baš zato što ne znam kako da ti drugačije objasnim da sam s tobom, baš zato... volio bih...
nemam pojma. miris među tvojim nogama me podsjeća na djetinjstvo.
ma, idemo jednom tamo! zamisli da smo došli do kraja i da ništa više nije važno. idemo! jebeš sutra! to je za one koji brinu, za mrave! ili ovce?
samo, pjevaju li cvrčci o ičem drugom nego o smrti?

radost
kristalno čista
s oštrim rubovima
i prstohvat straha
baš zbog te oštrine

napeta sam opna
jednako tako čista i prozirna
prije svega ranjiva
tempirana radosna bomba

danas je srijeda (zašto naslov ne bi bio u sredini teksta?)
sve obično kulminira petkom popodne

tada slijedi ublažavanje oštrih rubova.
prvo grublja, a onda finija obrada
dimom i pivom. može i vinom.

ono što siješ to ćeš i žnjeti
kažu
ne želim zalijevati distancu među nama
ne želim
u isto vrijeme kažnjavam te
smišljeno
kao u iskrivljenom ogledalu
u meni
kao pakost se
ogledaju tvoji propusti
bojim se za sebe
ništa nemam
ako tebe ne volim
(zvuče mi strašno ove riječi.)

novo vrijeme.
dan je ustao mlad, ali mamuran.
automatski pokreti ruku. um samo prati.
(pokušava shvatiti da je ovo stvarnost u kojoj treba provesti slijedećih 15-ak sati. da rollinsa moramo ostaviti doma. da, pooka, sanjao sam rollinsa.)
jutro vlažno. ne od uzbuđenja.

--

kruženje vode u prirodi

treba napisati pjesmu za svaki dan. za ponedjeljak, utorak, srijedu, četvrtak, petak, subotu i nedjelju. ponedjeljak i petak treba boldati. subota može ići kao italic.
napisane tekstove treba ubaciti u nekakav procesor riječi koji će slučajnim odabirom promijeniti pet posto riječi u svakoj pjesmi, svakom danu. (čak i taj postotak može biti promjenjiv. može se kretati, recimo, od pet do deset posto.)
tako proizvedene, "nove" pjesme treba tiskati slijedeći tjedan.

postupak ponavljati do prolaska kroz ogledalo.

(ogledalo se pojavljuje u trenutku odumiranja želje, kada ciklus postane apsolutan. istok taj proces ubrzava skraćivanjem ciklusa, pa se obraćaju ponavljanju mantre ili praćenju tijeka udaha i izdaha, ali to je za pičkice. monotonija radnog tjedna je metoda kojom se služe jebači.)

Infinity is not a number. Infinity is defined as either an endless cycle or an eternal limit. It is impossible to count or write out or in anyway express infinity through linear examples.

Infinity brings forth the ontological argument and further defines that according to the rules of logic and reason, there must be something infinite. There are four possibilities concerning the universe and it's finitude:

All is eternal
None is eternal
Some is eternal
Some is not eternal

'None is eternal,' fails the test of logic in the following way: If none is eternal, than everything is finite. If everything is finite, then everything had a beginning, if everything had a beginning than being would have to come from non-being. Being can not come from nonbeing by the law of non-contradiction (and a minute amount of common sense). Since 'None is eternal,' is intrinsically false, its logical opposite 'Some is eternal,' is necessarily true. This says that at least something must be eternal.

neka teče, nesputano, golo
kao kad se skineš na trgu i pustiš da ti
jaja vijore na vjetru

kao kad osjetiš struju mora
među nogama
nakon kupanja u suncu tijela bez spona
na usamljenoj komiškoj plaži
pronašao sam put
sasvim slučajno? ne! osjetio sam taj zov oduvijek
nikad slast nije bila među ljudima (osim u pijanim trenucima, ali o tome ćemo kasnije)
nego u prepunoj samoći
tišini misli bogatstvu čula

"ja sam ti" ili "ti si ja"?
nisam više siguran
kako je to, negdje u osvit ovog tijela, formulirala
ta usrana mračna spodoba.

prije toga smo se cijelo popodne igrali.
ne sjećam se je li došla kao nečiji poklon ili
sam je stvorio sam, mjeseći samoću.
kao da je važno.
uglavnom, smijali smo se dok nam se prsa nisu spojila.

tada sam zanijemio u strahu, dok se ona smijala sve jače.
vrištala je dok mi se, raspamećena,
ulijevala kroz oči i usta.
tada je nastupio mrak.

transsibirska

hladni dašak leptirovih krila negdje u dubini
među nama često stvori sibir.
tada šutimo: ti u moskvi, ja u vladivostoku.
pruga je položena, ali!
strepiti treba.
od zime, pljačkaša i raznih neviđenih zala.
svejedno, nikad nisam vidio crveni trg,
niti sam šetao parkom gorkog.
krenut ću, pa što bude.
ionako se najbolje putuje u samoći.

sada smo ovdje

sad znam da se vrijeme ne jede cijelo
i da se hoda koracima
sad znam da me ne voliš zauvijek
nego usnama
beskraj je besmislica
koju su mi davno prodali

što nam se dešava?

nekontrolirano skačem
i urlam na zvučnike
nesvjesno
u usta trpam
pivo i dim
putujem kroz vrijeme
vraćam se u pećinu
spušta mi se čelo i rastu očnjaci

sjediš mirno
razumno
pokušavaš razgovarati
stidiš me se aktivno
ne možeš dočekati
da uzmem svoju toljagu i odem

kako si?

koliko sam puta postavio to pitanje samo kao uvod u razgovor? koliko me puta bolio kurac za odgovor? vjerojatno sam otprilike isto toliko puta čuo iste riječi bez stvarnog interesa u njima i svaki puta odgovarao kratko niti ne obraćajući pažnju na to kako se stvarno osjećam. vremenom sam naučio prečuti vlastiti glas i zanemariti ono što vidim. pokušavao sam se uklopiti i biti ono što sam mislio da trebam biti. sve dok...

zadnji put sam je vidio nekoliko godina prije rata. kao klinka je vječno šetala plavog psa i visila s nama pred zgradom. nitko nije pljuvao dalje ni preciznije od nje. unatoč godinama odmah sam je prepoznao. tek kasnije sam skužio koliko se izborala. izraz lica joj je ostao potpuno isti. uopće me ne bi začudilo da me pozvala da idemo pljuvati na semafor. ipak nije. sjeli smo na kavu. isprva smo se praćakali po plićaku: inače? gdje radiš? jesi se oženio? djeca? išli smo dalje i dalje, dok nije utihnula i pustila da se i moj kotač zaustavi. oči su joj postale utočište, a pa, kako si? je stvorila negdje u grudima i pljunula ravno u moje. pukao sam tada kao čir. oboje nas je zalio teški, ljepljivi gnoj. pila ga je sa smješkom. posvećivala. teklo je kao da nikad neće stati. tresao sam se u olakšanju. rekao sam joj sve. sve što ni sam godinama nisam slušao. sve što sam cenzurirao i bacao u mrak. zagrlila me i sisama upijala jecaje. s mirisom njezine kože pojavila se davno zaboravljena sigurnost i mir. sve je bilo u redu.

maske

oduvijek nosim maske.
često i po nekoliko odjednom.
čim primjetim tračak slabosti nabacim novu.
više i ne primjećujem taj pokret.

ponekad, kad mi vlastito lice prestane biti važno,
primjetim te u istom poslu.
živim za te trenutke.
goli, obično se upišamo od smijeha.

introspekcija

htio se preslikati na papir. htio je svoju nutrinu, onakvu kakva je, izložiti i promotriti. htio je vidjeti tko je. htio se na taj način objasniti sam sebi. razumjeti se. procijenio je da će mu za to trebati šest hamera. ljepljivom trakom ih je spojio u jednu veliku, lijepu plohu. stavio ju je na parkiralište ispred zgrade. popeo se na sedmi kat, stao na prozor, naciljao spojene papire i skočio.

došla je izdaleka
iz samoće
iz jaja
osjetim je među nogama
rebrima
ušima

dugo je čučala u tami
kao rakija zakopana kad sam se rodio
i zrila

sad se kurči
pokretima
mirisom
zamamna

svjesna je svoje snage

pustit ću je neka prođe
neka ide u pičku materinu.
nemam vremena

Sa mnom žive neki snovi.
Često ližem staklenke u koje sam ih spremio.
Kad dođem s posla složim ih na stol i dugo promatram.
Čini mi se da se njihova se raskoš hrani sivilom dana.
Sanjam i o tome da ih se riješim i pronađem novi hobi.

riječi

dugo su se nakupljale u nutrini. gmizale jedna preko druge u tami. raspadale se, trunule. sve što se, tek ponekad probijalo van, bio je smrad. više se nije sjećala od kada je to tako. činilo joj se: oduvijek. znala je da je to ubija. volja za djelom davno je nestala. ostao je samo prezir prema ljudima. gadio joj se svijet.

ipak, još uvijek je mogla razaznati obrise djetinjstva. vedre, jarke boje. vrijeme kada je nosila u sebi zametke bezbrojnih priča, a duboka radost prožimala svaku od njih. sve su treperile iščekujući trenutak kada će biti ispričane, sazrijevale pune povjerenja u ono što dolazi.

vrijeme je prolazilo, isprva polako, a onda sve brže. razmak među novim godinama je bio sve kraći, a ona još nije bila sigurna jesu li riječi zrele za danje svjetlo. oklijevala je. tek kada se počela grčiti u bolovima primjetila je da su se pretvorile u tamne, teške gusjenice, da radost više ne prebiva među njima. trovale su je. panično ih je pokušavala pokrenuti i prognati van. željela je da poteku bujicom. da polete kao što je oduvijek zamišljala. urlala je, ali glasa nije bilo.

VEČERNJI LIST, subota 27.12.2003.
Zagreb - U Gredičkoj ulici, na broju 20, u četvrtak je pronađena mrtva I.D. (28). Prema informacijama dobivenih iz PU Zagreb, uzrok smrti je samoubojstvo izvršeno kuhinjskim nožem kojim si je I.D. rasporila trbušnu šupljinu. Zanimljivo je da su susjedi policiju pozvali nakon što su kroz prozor primjetili da je stan ispunjen leptirima, a I.D. niti nakon dužeg kucanja nije otvarala vrata.

postoje trenuci u kojima se pitaš ima li dalje
može li se dogoditi nešto sto će te iznenaditi
razveseliti
onda se dogodi polarni medvjed
sinapse popizde i otvore se čakre
prana poteče
i siguran si da je to to: katarza
sad smo dosli do kraja
ali ne!
sudba sprema šlag na torti
dolazi mošusno govedo
monty python odlazi posramljen
ajde zastani na trenutak: zamisli malog guzonjinog sina
negdje ‘82
ekipa sluša azru, sanja o ljubavi
povuci još dim, udahni volju za put
dok on sjedi u kutu
lep ko greh
a večeras nije jebo
pičke su otišle s kosijanerima
koji trule u patikama
ali doći ce i njegovo vrijeme
jednostavno ne mogu odoliti
ovo je jebeno
polarni medvjed i mošusno govedo
daj ponovi to
polarni medvjed i mošusno govedo
remek djelo
master piece
stari moj, za ovo se ginulo
za ovo su se kosti ostavljale osamnaestog jedanaestog devesprve
di si ti bio devesprve, pičkatimaterina?
i svih dana prije toga
ionesco je bio početnik
teatar apsurda je samo teatar
apsurd je stvaran
kao krv kao smrt
nema više
nema dalje
umro si za polarnog medvjeda
i mošusno govedo
savršeno

ovo treba zapamtiti

Na ugaslom štednjaku šute lonci.
U kutu, ranjen, zuji frižider.
Na stolu - napuštena bojišnica ručka.

Ne treba mi ništa.

Ništa osim pogleda na valove tvojih sisa.
I blago otvorena usta - izvor tanke, neodlučne niti sline.

Promijenio sam ti pelenu, obukao čistu majicu
I hlače.
Okružio te igračkama.
Mama ti je maloprije dala sisu. Imaš sve potrebno
Za sreću.

Ipak, na neku foru
Kao britanski komandos u Afganistanu
Dovukla si mi se pod stol,
Odvezla slalom kroz noge od stolica
I grizeš mi papuče.

Lagano pizdim: nedjelja je ujutro,
Mamuran sam i neispavan.
Daj mi bar malo mira
Da nešto pojedem
I popijem kavu.

Ali ne, ti moraš istraživati na mjestima
Na kojima si sama za sebe opasna.

Kontam da je tako i Bog, lagano mamuran
Željan samo jutarnje kave
I pljuge
Gledao Adama kako petlja oko jabuke
A lijepo mu je rekao
Dao mu lavove i žirafe.
Čak i pičku.

I onda je bilo
Što je bilo.

I siguran sam da mu je žao.
Ko što je i meni svaki puta žao.