Koreografija trenutka: Jastvo kao proces, a ne entitet
Uobičajeno je vjerovati da unutar nas postoji "netko" tko prolazi kroz vrijeme – stabilna jezgra koja je ista danas kao što je bila prije deset godina. Međutim, kada spojimo uvide suvremene neuroznanosti, dubinske psihologije i drevnih Buddhinih učenja, ta slika se raspada. Ostaje nam vizija jastva koje se neprestano stvara u hodu, kao improvizirana koreografija koja se događa isključivo sada i ovdje.
Neuroznanstvena halucinacija: Seth i mozak koji predviđa
Anil Seth postavlja radikalnu tezu: naše iskustvo bivanja osobom je "kontrolirana halucinacija". Mozak ne prima pasivno informacije iz svijeta, već aktivno generira predviđanja o tome što bi se trebalo događati. Osjećaj jastva je najsloženije od tih predviđanja.
Mozak kontinuirano obrađuje signale iz unutrašnjosti tijela (interocepcija) i izvana, stvarajući privid stabilnog "ja" kako bi lakše upravljao biološkim opstankom. To "ja" nije promatrač u kontrolnoj sobi; ono je sam proces izračuna. Budući da se ti izračuni mijenjaju sa svakim novim udahom i svakim novim podražajem, jastvo je u stanju permanentne fluktuacije. Ono što nazivamo identitetom zapravo je samo statistički najvjerojatniji model koji naš mozak održava u ovom trenutku.
* Anil Seth: How your brain invents your "self"
Psihološki zaokret: Adler i sloboda od prošlosti
U psihologiji često smo robovi trauma i prošlih događaja. No, Alfred Adler nudi drugačiju, oslobađajuću perspektivu koja se savršeno uklapa u ideju trenutačnog jastva. Adler tvrdi da nas ne određuju naša iskustva, već značenje koje im mi dajemo.
Za Adlera, prošlost nije fiksni lanac koji nas vuče; ona je rezervoar materijala koji koristimo u sadašnjosti kako bismo opravdali svoje trenutne ciljeve. Mi neprestano "prepisujemo" svoju povijest iz točke sada. Ako u ovom trenutku odlučimo promijeniti svoj smjer, mi ćemo nužno promijeniti i način na koji gledamo na ono što nam se dogodilo. Ključ je u teleologiji (svrsi), a ne u kauzalnosti (uzroku). Jastvo nije proizvod prošlosti, već alat koji koristimo za navigaciju u sadašnjosti. Time Adler vraća moć pojedincu – identitet se ne pronalazi u kopanju po onome što je bilo, već u kreativnom činu onoga što biramo biti upravo sada.
* Ichiro Kishimi, Fumitake Koga: The Courage to Be Disliked
Duhovna dekonstrukcija: Buddhadasa i Brasington
Ova psihološka i znanstvena slika nalazi svoj vrhunac u doktrini o suovisnom nastajanju (Paticcasamuppada), onako kako ju je tumačio Ajahn Buddhadasa i kako je tumači Leigh Brasington. Umjesto da na "ponovno rođenje" gledaju kao na selidbu duše nakon smrti, oni ga vide kao psihološki fenomen koji se događa u svakom trenutku budne svijesti.
Prema ovom učenju, jastvo nastaje u linearnom lancu: kontakt osjetila s objektom rađa osjećaj, osjećaj rađa žudnju, a žudnja vodi do prijanjanja (upadana). Tek u trenutku prijanjanja rađa se koncept "ja" i "moje". Ja ne postojim prije želje; ja sam nusprodukt želje. Kada želja ugasne, umire i to specifično "ja". Brasington naglašava da je ovo oslobađajuće: ako se "ja" rađa iz trenutka u trenutak, mi nismo zarobljeni u nepromjenjivoj osobnosti. Svaki novi trenutak kontakta s realnošću je prilika da se "ja" ne rodi, odnosno da se prekine lanac patnje.
* Leigh Brasington: Dependent Origination and Emptiness
Čovjek kao proces
Iz ove perspektive, mi više nismo stara mašina koju treba održavati i popravljati, već proces koji se neprestano redefinira. Prošlost više nije zatvor, već biblioteka koju koristimo kako nam odgovara. Naše jastvo nije sudbina, već kreativni čin. Svaki trenutak u kojem svjesno prepoznamo impuls žudnje (Buddhadasa) i odlučimo djelovati drugačije radi novog cilja (Adler), mi doslovno ispisujemo novi neurološki kod (Seth).
Jastvo se, dakle, ne stvara jednom – ono neprestano nastaje iznova.